Iz knjige: Hayley Ashburn, How to slackline!, Falcon Guides, ZDA, 2013
Slackline si možda zamišljate kao novi sport ili nešto što se tek nedavno pojavilo. Iako je traženje ravnoteže na traci relativno nov izum, hodanje po užetu u svojim raznim oblicima je poznato još od vremena starih Rimljana, a vjerojatno i duže.
Hodanje po nategnutom užetu
Poznato je da su u starom Rimu hodači po užetu održavali spontane nastupe visoko iznad gradskih ulica, čak i u Koloseumu. Rimljani su ove umjetnike zvali „funambula“, te je danas „funambulist“ tehnički izraz za hodače po žici (eng. wire walkers), užetu (eng. tightrope walkers) i traci (eng. slackliners).
Drevne slike, zakopane 1700 godina u vulkanskom pepelu koji je također prekrio drevni grad Pompeje, prikazuju slike malih demona koji hodaju po napetom užetu između dva stalka u obliku slova A. Takve stalke i danas koristimo za slackline. Ovo otkriće predstavlja dokaz da hodanje po užetu potječe iz davne 79 godine.
Hodanje po užetu nije samo stari sport, već je i globalni. Povjesničari ne mogu točno odrediti koliko je stara korejska tradicija Jutlagi, ali smatra se da je započela već 57 godina prije Krista. Danas je Jultagi važan dio korejske kulturne baštine. To je unikatni oblik hodanja po užetu koji uključuje akrobacije uz glazbu i glumu.
2010-te godine, grupa Gibbon slackline je posjetila Koreu kako bi na TV emisji predstavili poveznicu između slacklinea i Jultagi. Bili su iznenađeni kada su vidjeli da tradicionalni Jultagi izvođači izvode mnogo trikova vrlo sličnih onima koji se danas izvode na slacklineu. Slackline trik „between-the-legs butt-bounce“ je sada, iz poštovanja prema 2000 godina duge tradicije, nazvan „The Korean“.
Na vjenčanju francuskog kralja Karla VI i Izabele Bavarske, u ljeto 1385. godine, navodno je funambulist hodao visoko iznad kraljeve zabave. Hodanje po užetu je popularno već stoljećima po cijeloj Europi. U Americi prvo dokumentirano hodanje po užetu je bilo u ljeto 1793.
Nekoliko desetljeća kasnije, u ljeto 1859. godine, francuz Charles Blondin je postavio novi korak u ovoj umjetnosti tako da je napravio prvi odvažni prijelaz preko slapova Niagare na jednom konopljinom užetu debljine 3 inča (7,62 cm). Hodao je na visini od 82 metra, a dužina je bila i više od 300 metara, zavezanih očiju, na štulama i to gurajući kolica (tačke) – sve to bez sigurnostnog pojasa ili mreže ispod njega.
Highwire ili hodanje po žici
Do oko 1800. godine, izraz „tightrope – hodanje po užetu“, je bio ispravan jer su umjetnici upotrebljavali uže. To je izraz koji ljudi i danas upotrebljavaju, a zapravo misle na hodanje po žici. Oko 1800. godine industrijska revolucija je toliko napredovala do te mjere da je bilo moguće dobiti pouzdane žice, tj. čelične kabele. Većina cirkuskih izvođača je onda prešla na čelične žice umjesto užadi od konoplje. To je bio početak hodanja po žici, te su umjetnici sada mogli izvoditi puno tehnički zahtjevnije i fascinantnije trikove kao što su ljudska piramida i vožnja bicikla preko žice. Hodanje po užetu je puno teže i opasnije od hodanja po žici.
Moderna žica za hodanje je izrađena od čelika s promjerom od 1,6 do 2,5 cm. Žica je zategnuta i stabilizirana s dodatnim žicama koje se nazivaju „guy wires“ ili „cavalletti wires“. Hodači po žici uobičajeno koriste štap, tj šipku sa težinom za ravnotežu. Štap, koji je koristio Philippe Petit kada je hodao po žici između Twin Towers-a u New Yorku, je bio dug 8 metara i težio je 25 kilograma.
Vjerovatno najveća ikona hodanja po žici u povjesti je Karl Wallenda iz „Flying Wallendas“, poznate cirkuske predstave, koja je započela u Milanu 1922. godine i još uvijek je u tijeku. Do svoje 16-te godine, Karl Wallenda je izvodio stoj na ramenima svoga njemačkog koleg, 12 metara iznad tla. Karl je išao dalje tako da je hodanje po užetu postane svjetski poznato kao nastup u cirkusu „Ringling Brothers“. Na predstavi Flying Wallendas u Acronu (Ohio), 1935. godine, jedna od stabilizacijskih žica je popustila, što je prouzročilo da Helen Wallenda izgubi ravnotežu i padne sa vrha piramide. Karl ju je uspio čudesno uloviti između svojih nogu, što je izazvalo oduševljenje gledatelja.
Nakon ovog incidenta, mediji su ignorirali hodanje po žici, sve dok Philippe Petit nije ilegalno postavio i prehodao žicu između Twin Towersa u New Yorku, 1974. godine. Nakon skoro 10 mjeseci planiranja Philippe i nekolicina njegovih pomoćnika, su se ušuljali zgradu odjeveni u radnike, te pomoću luka i strijele povezali žicu od jednog do drugog tornja. Petit je prehodao liniju u zoru 7. kolovoza, i prema njegovim riječima „zauvijek povezao tornjeve“.
Slackline
U Yosemite Valley, Kalifornija, priča o ravnoteži je imala drugačiji put, prema onome što danas zovemo slackline. Moderno hodanje po slacklineu se razvilo iz bogate kulture penjanja. Lokalni penjači su već 60-ih godina 20. stoljeća, u želji za novim izazovima i poboljšanjem svoje ravnoteže, eksperimentirali sa hodom po lancima, penjačkim užetom, opuštenim žicama, te trakama. Priča o njihovom hvatanju ravnoteže u kampu na žici, nakon dugog penjanja u velikim stijenama, je postala legendarna u slackline zajednici. „Camp 4“ je još uvijek tamo gdje je bio, ali lanci i žice na žalost više ne postoje. To je bilo jedinstveno za Yosemite Valley, ali ta aktivnost nije imala ime sve dok Jeff Ellington i Adam Grosowsky nisu našli način da zategnu cijevastu najlonsku traku. Takav sistem za zatezanje se danas naziva „primitivni sustav“ ili „Ellingtonov sustav“. To je preteča današnjeg zatezanja sa koloturama ili sa zatezačem (tzv. španerom), sastavljen od karabinera kakve danas koristimo u penjanju.
Godine 1985. Scott Balcom je s legendarnim „Lost Arrow Spire“ highlineom razbio Petitov rekord za najvišu liniju. Highline napet između granitne stijene i poznatog kamenog prsta, oko 900 metara iznad doline Yosemite, je postao najpoznatiji i najtraženiji na svijetu.
Današnji slacklineri pomiču granice gotovo svakoga dana. U 2008. godini, profesionalni penjač, slackliner i BASE jumper Dean Potter je skočio sa highlinea s padobranom. Dean je prvi takav pothvat izveo preko kanjona u Moabu, Utah, i nazvao ga BASEline.
Druga važna ikona u povijesti slacklinea je Andy Lewis. Idući stopama Pottera, Lewis je solirao (bez osiguranja) „Lost Arrow Spire“ i također izveo BASE skok sa highlinea. Andyjeva karijera je započela u ljetu 2006. godine kada je prvi uspješno izveo salto unatrag dočekavši se na slackline. Snimka njegovog „Squirrel Backflip“ se široko rasprostranila, te inspirirala sve tricklinere u svijetu. Također ju je i Nike iskoristio za reklamu. Andy Lewis je izmislio većinu trikova koji se mogu vidjeti na natjecanjima, među ostalima: ”double drop-knee”, moderni ”butt-bounce” i ”chest-bounce”. Bio je domaćin jednog od prvih trickline natjecanja u Humboldt County, Kalifornija, 2008. godine. “Humbolt Classic“ se i dalje održava u Kaliforniji svake godine.
Oko te godine, započelo se sa slackline natjecanjima, što je pridonijelo stvaranju i proširenju slackline zajednice, kao što su sportsko penjanje i skateboarding. Na ljeto 2007. godine, Robert i Jan Kaeding su dizajnirali prvi jednostavan slackline set i osnovali prvo slackline društvo – Gibbon Slacklines. Gibbon se fokusirao na izgradnju slackline zajednice putem događanja i slackline natjecanja. Slackline setovi, s mogućnošću velikog naprezanja, su bili početak suvremenog tricklininga. Prvi put u povijesti, sljedbenici ovih aktivnosti su se okupljali na natjecanjima kao što je svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Internet je također imao veliku ulogu u brzom razvoju slacklinea. Sljedbenici su tako lako mogli dijeliti znanje o trikovima, pa tako i kako sigurno postaviti highline. Mladi i odrasli u Japanu, Južnoj Americi, Europi, SAD-u i Kanadi su počeli iznositi svoje trikove preko interneta, te na taj način su doprinijeli da svjetski kup postane stvarno globalni događaj. U SAD-u, od 2008. broj sljedbenika slackline se više nego utrostručio.
Danas je prijelazno vrijeme u povijesti hodanja po užetu i drugih sličnih aktivnosti, jer se oprema toliko razvila, da je pristupačna svakome za probati. Brzo se formiraju slackline grupe i društva. Slackline je prisutan već gotovo u cijelome svijetu, zbog svoje niske cijene, dostupnosti i zanimljivosti, vrlo je atraktivan za mnoge ljude. Hodanje po užetu nije više samo predstava u cirkusu.